Prijeđi na sadržaj

Maurice Maeterlinck

Izvor: Wikipedija
Maurice Maeterlinck
Biografske informacije
RođenjeMaurice Polydore Marie Bernard Maeterlinck
29. august 1862.
Gent, Belgija
Smrt6. maja 1949.
Nica, Francuska
Nacionalnostbelgijska
Obrazovanje
Zanimanjedramski pisac, esejist, pjesnik
Opus
Književni pravacsimbolizam

Grof Maurice Polydore-Marie-Bernard Maeterlinck (Gent, 29. august 1862. - Nica, 6. maja 1949.), belgijski pisac, pjesnik, dramaturg i esejist. Bio je član belgijske Kraljevske akademije za francuski jezik i književnost (fr. L’Académie royale de langue et de littérature françaises de Belgique) i jedini je Belgijanac dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1911. godine.[1] Jedan je od predstavnika europskog pokreta simbolizma.

Biografija

[uredi | uredi kod]

Pravo ime Mauricea Maeterlincka je Polydore-Marie-Bernard. Rođen je u Gentu u Belgiji 29. kolovoza 1862. godine. Dolazi iz stare katoličke, građanske obitelji. Počeo je studirati pravo 1882. godine na Sveučilištu u Gentu. Jedno je vrijeme odrađivao staž kod odvjetnika Edmonda Picarda, no napustio je karijeru odvjetnika kako bi se posvetio književnosti i pisanju. Njegove prve pjesme bile su objavljene u književno-umjetničkom časopisu "La jeune Belgique". 1885. godine posjetio je Pariz gdje je upoznao književne velikane toga doba i pisce koji će ostaviti veliki utjecaj na njega (Villiers de l’Isle-Adam, Stéphane Mallarmé...). Nakon Pariza, Maeterlinck se vratio živjeti u Flandriju te 1889. godine napisao djelo „La Princesse Maleine“, dramu u 5 činova. Te iste godine, Maeterlinck je postao slavan zahvaljujući članku objavljenom u francuskim dnevnim novinama "Le Figaro". Članak je napisao Octave Mirbeau te ga u njemu usporedio sa samim Shakespearom.[2]. U narednih par godina, Maeterlinck je objavio zbirke pjesama „Serres chaudes“ i „Douze chansons“ te kazališna djela, od kojih je najpoznatija drama „Pelleas i Melisanda“ (fr. Pelléas et Mélisande) koja će inspirirati i Claudea Debussyja za operu.[3] Kazališna djela čine Mauricea Maeterlincka najvećim predstavnikom simbolizma u kazalištu. Maeterlinck je imao ljubavnu vezu s lirskom pjevačicom, Georgette Leblanc, sestrom Mauricea Leblanca. Ona mu je bila inspiracija za mnoga kazališna, esejska i pjesnička djela koja je napisao („Aglavaine et Sélysette“, dramu u 5 činova, „Sœur Béatrice“ „Trésor des Humbles“, itd.) U ožujku 1897. godine, zajedno su iznajmili jednu kućicu u Parizu, pod imenom „Villa Dupont“ koja je postala književni salon u kojem su se okupljali mnogi poznati književnici, kao Anatole France, Oscar Wilde, Stéphane Mallarmé, Colette i mnogi drugi. Nakon brojnih održanih književnih večeri, Maeterlincku su počeli nedostajati mir i selo pa se povukao u osamu te napisao djelo „Mudrost i sudbina“ („La Sagesse et la destinée“). Nakon dugogodišnje veze s pjevačicom Georgette Leblanc, Maeterlinck je oženio glumicu Renée Dahon te zajedno s njom živio u palači „Orlamonde“ u Nici. Nakon toga su zbog Drugog svjetskog rata otišli živjeti u Portugal te je Maeterlinck tamo napisao još jedno kazališno djelo, „Abbé Sétubal“. Budući da Drugi svjetski rat nije jenjavao, nakon Portugala su se odselili u Sjedinjene Američke države te zajedno živjeli u New Yorku. Umire u Nici 1949. godine.[3]

Teme i obilježja pisanja

[uredi | uredi kod]

Maeterlinck je jedan od predstavnika simbolizma. U njegovim brojnim djelima opisuju se tužni likovi koji se nalaze u tragičnim situacijama i ne mogu se suprotstaviti svojoj sudbini. U njegovim se djelima radi o tragičnoj svakodnevici („le tragique quotidien“) u kojoj se ne događaju neki veliki događaji te u kojoj likovi žive svoj život. Ta tragičnost života proizlazi iz mirnoće života. Također, Maeterlinck u svojim djelima miješa misticizam sa svijetom prirode kojom je očaran. Putem brojnih dijaloga čijim rečenicama nedostaje smislenost i koje su pune ponavljanja, Maeterlink oslikava raspoloženje likova. Likovi u njegovim kazališnim djelima često čekaju na nešto mistično što će ih uništiti.[1]

Izabrana djela

[uredi | uredi kod]

Kazalište

[uredi | uredi kod]
  • La Princesse Maleine, 1889.
  • L'Intruse, 1890.
  • Les Aveugles, 1890.
  • Les Sept Princesses, 1891.
  • Pelléas et Mélisande (sh. Pelleas i Melisanda), 1892.
  • Alladine et Palomides, 1894.
  • Intérieur (hrv. Tamo unutri), 1894.
  • La Mort de Tintagiles, 1894.
  • Aglavaine et Sélysette, 1896.
  • Sœur Béatrice, 1901.
  • Monna Vanna, 1902.
  • Joyzelle, 1903.
  • Ariane et Barbe-Bleue, 1907.
  • L'oiseau bleu (sh. Plava ptica), 1908.
  • Marie-Magdeleine, 1913.
  • Le Bourgmestre de Stilmonde, 1918.
  • Jeanne d’Arc, 1948.

Eseji

[uredi | uredi kod]
  • Le Trésor des humbles, 1896.
  • La Sagesse et la destinée (sh. Mudrost i sudbina), 1898.
  • La Vie des abeilles (sh. Život pčela), 1901.
  • L'Intelligence des fleurs, 1907.
  • La Mort (sh. Smrt), 1913.
  • Le Grand Secret, 1921.
  • La Vie des termites, 1927.
  • La Vie des fourmis, 1930.
  • L'Araignée de verre, 1932.
  • Bulles bleues, 1948.

Poezija

[uredi | uredi kod]
  • Serres chaudes – zbirka pjesama, 1889.
  • Douze Chansons, 1896.

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 Maurice Maeterlinck (1862-1949) : 150ème anniversaire de sa naissance : Bibliographie sélective. Bibliothèque nationale de France (page consultée le 10 septembre 2015)
  2. [1] Vivier, Robert. Maurice Maeterlinck. Académie royale de langue et littérature françaises (page consultée le 10 septembre 2015)
  3. 3,0 3,1 [2][mrtav link] Maurice Maeterlinck. Canal blog (page consultée le 10 septembre 2015)